• 07:32

Aleksandar Dugin i beogradski koreni ruskog koncepta evroazijstva

Aug 24, 2022

Darja Dugina, politikolog i novinarka, ćerka uticajnog ruskog filozofa Aleksandra Dugina, poginula je u subotu uveče kod mesta Boljšije Vjazemi u Moskovskoj oblasti kada je aktivirana eksplozivna naprava koja je podmetnuta u njeno vozilo. Ruska Federalna služba bezbednosti optužila je ukrajinske specijalne službe za ubistvo Dugine, a kao izvršioca imenovala državljanku Ukrajine Nataliju Vovk Pavlovnu. Navodi se i da je prava meta atentata bio Aleksandar Dugin, koji se sticajem okolnosti nije nalazio u automobilu s podmetnutom bombom. Smrt njegove ćerke još jednom je vratila pozor na glavnog ideologa evroazijske ideologije i njegov uticaj ne samo u Rusiji, već i šire.

Aleksandar Dugin sa ćerkom Darjom, koja je ubijena u atentatu 20. avgusta 2022.

Aleksandar Dugin sa ćerkom Darjom, koja je ubijena u atentatu 20. avgusta 2022.

Atentat u kojem je stradala Darja Dugina, kćerka vodećeg protagoniste današnje evrooazijske ideologije u Rusiji Aleksandra Dugina, a koji je po svemu sudeći bio pripreman za njega, ponovo je bacio snažna svetla na ovu kontroverznu ličnost. Duginu se pripisuje ideološka priprema za napad Rusije na Ukrajinu, a još više konzervativni uticaj na ruskog predsednika i ruske oružane snage.

Budući da je 2012. uklonjen sa katedre filozofije Moskovskog državnog univerziteta, realnije je da njegovi odnosi s ruskim vlastima nisu baš tako bliski, ali njegov uticaj nije sporan.

Aleksandar Dugin ispred džipa u plamenu u kome je od podmetnute bombe poginula njegova ćerka Darja

Aleksandar Dugin ispred džipa u plamenu u kome je od podmetnute bombe poginula njegova ćerka Darja

Većina zapadnih istraživačkih centara Aleksandra Dugina smatra ključnom karikom – čak i vezom – između ruskog državnog establišmenta i ekstremno desnih evropskih pokreta, kao i populističkih partija u usponu u Evropi i šire. Iako Dugin negira bilo kakvu povezanost sa fašizmom ili krajnje desnim nacionalizmom, on priznaje da u populističkim pokretima kao što su italijanska Liga i Pokret pet zvezdica vidi realizaciju svog političkog programa. Pređašnju italijansku vladu kojoj je na čelu bio Mateo Salvini nazivao je  „prvim konkretnim izrazom” njegove takozvane „četvrte političke teorije”.

Šta je Duginova „četvrta politička teorija”? Po njegovom mišljenju, tri vodeće ideologije 20. veka – fašizam, komunizam i liberalizam – nestale su i moraju da naprave mesto za novu, četvrtu ideološku formaciju. „Te tri ideologije su proizvod Zapada i savremenog sveta”, objašnjava Dugin. „Želim da ponovo otkrijem one predmoderne vrednosti koje su zajedno delile velike istočne i zapadne civilizacije prošlosti.”

Aleksandar Dugin drži predavanje na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, 2018.

Aleksandar Dugin drži predavanje na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, 2018.

Multipolarnost i populizam

Duginova vizija je u suprotnosti sa zapadnim vrednostima liberalne demokratije, slobodne trgovine, individualizma, rodne ravnopravnosti i ljudskih prava. „Zapad promoviše globalističku ideologiju koja negira postojanje različitih kultura i tradicija. Prema Četvrtoj političkoj teoriji ne postoji samo jedna, globalna, civilizacija, već mnogo različitih civilizacija, od kojih je svaka proizvod svog jedinstvenog istorijskog, društvenog, kulturnog i političkog razvoja.

Ali, kako Dugin dalje elaborira, „ne može postojati jedinstvena interpretacija istorije koja važi za sve širom sveta. To znači da ne može postojati jedna nadnacionalna ili globalna država koja može tvrditi da govori u ime svih na isti način, što zapadne elite pokušavaju da nametnu ostatku sveta. Niko ne može oceniti jednu kulturu kao superiornu u odnosu na druge”.

Politički prevod Četvrte političke teorije jeste multipolarni svet koji brani Putin i koji odbacuje diktate nadnacionalnog globalnog hegemona, a koji se trenutno identifikuje kao Sjedinjene Američke Države. Zbog toga ruska vlada promoviše evroazijski dijalog sa Kinom, Iranom i drugim nezapadnim silama u usponu. U trenutnom sukobu s Ukrajinom, Rusija je sklopila pakt sa Kinom, koja joj služi kao zaleđe i zamena za izgubljeno mesto u evropskom i zapadnom sistemu.

Aleksandar Dugin

Aleksandar Dugin

Osim toga, zato je Rusija prirodni saveznik populističkih pokreta Evrope, smatra Dugin. „Protagonisti Četvrte političke teorije su ljudi, jer ne može biti misli bez ljudi koji obezbeđuju opstanak i evoluciju jezika i istorije, a pojedinci su ništa ako se drže izvan svog naroda “, insistira on. „Zato je Četvrta politička teorija u suprotnosti sa liberalnim idejama – koje uzimaju u obzir samo individualna prava i tako negiraju postojanje razlika među narodima. Takođe je u suprotnosti sa komunističkim, kolektivističkim idejama, koje smatraju da su ljudi jednostavno zbir identičnih pojedinaca, ili nacionalističkim idejama inspirisanim rasističkim konceptima koji promovišu rasističke hijerarhije među kulturama. Populistički pokreti koji se trenutno dižu u Evropi ne odgovaraju nijednoj od ovih ideologija. Oni su zdrava narodna reakcija na dominaciju zapadnih transnacionalnih elita, spontani narodni otpor liberalima i globalistima. Oni nisu ni levi ni desni – možemo ih definisati kao otelotvorenje Četvrte političke teorije”.

Prateći evropsku scenu, Dugin je pre izvesnog vremena Italiju nazivao geopolitičkom avangardom „Četvrte političke teorije”: „Savez Lige i Pokreta pet zvezdica je prvi istorijski korak ka nepovratnoj afirmaciji populizma i prelasku na multipolarni svet”, pisao je. Iz tog razloga, po njegovom mišljenju, Salvinijeva italijanska vlada bila je prirodni partner Kremlju.”

Mateo Salvini u Moskvi 2014.

Mateo Salvini u Moskvi 2014.

U njegovim očima, drugi interesantni primeri populizma bili su konzervativna nemačka partija Alternativa za Nemačku, Marin Le Pen i Žan-Lik Melanšon u Francuskoj i, donekle, Donald Tramp u Americi.

Dugin, međutim, sebe deklariše kao vođu evroazijskog pokreta, ne samo u Rusiji.

Evroazijska ideologija i liberalni konzervativizam

Evroazijska misao, koja je nastala 1920-ih među filozofima koji su napustili sovjetsku domovinu, postala je prilično popularna u Rusiji.

Jedan od njenih ranih predstavnika, Pjotr Savicki (1895-1968), nazvao je podelu Evrope i Azije veštačkom i postulirao postojanje „trećeg kontinenta”, „posebnog geografskog prostora” koji je pre ujedinjen, nego podeljen Uralskim planinama. Zauzvrat, lingvista Nikolaj Trubeckoj (1890-1938) pokušao je da dokaže da jezici koji postoje na ovom prostoru, uprkos njihovim razlikama, predstavljaju jedinstvenu zajednicu.

Evroazijstvo

Evroazijstvo

Za razliku od zapadnjaka, evroazijci kritikuju bahati zapadni „evrocentrizam”. S druge strane, za razliku od slovenofila, sa kojima imaju mnogo više zajedničkog, evroazijci smatraju da tatarsko-mongolski jaram, koji je u Rusiji trajao od 13. do 15. veka, ne treba posmatrati kao nacionalnu katastrofu, već kao faktor koji je doprineo napretku: tatarske horde dale su ogroman doprinos ekonomskom, finansijskom i političkom razvoju Rusije. Konačno, neki Evroazijci nisu videli ništa loše ni u revoluciji 1917. Verovali su da je revolucija istisnula Rusiju, evroazijsku silu, iz katastrofalne zapadne orbite, odvodeći je do njenog istočnog, turanskog odredišta.

Aleksandar Dugin je u više navrata govorio o „beogradskim korenima” evroazijskog pokreta. Ti koreni su dvojaki. Prvi, istorijski stariji, potiču iz vremena nakon Oktobarske revolucije, kada su se neki od tvoraca evroazijske ideje nastanili u Beogradu.

Neki od njih čak su postali intelektualni i politički uzori ruskog predsednika Putina. On dobro poznaje stvaralaštvo i državničko delovanje Pjotra Stolipina (1862-1911), predsednika ruske Vlade od 1907. do 1911, kad je ubijen, i dela „belog filozofa” Ivana Iljina (1883-1954). Ova dva imena zajedno, uzeta u kontekstu, daju trećeg – Pjotra Struvea (1870-1944).

Pjotr Stolipin i Ivan Iljin

Pjotr Stolipin i Ivan Iljin

Upravo je Pjotr Struve bio taj koji je dao teorijsku osnovu Stolipinovog programa preobražaja „Velika Rusija”, i upravo je Struve bio stariji idejni sagovornik i drug Ivana Iljina u periodu emigracije, kada su obojica, zajedno sa Semjonom Frankom i drugima, učestvovali u razradi teorijskih osnova novog idejno-političkog pravca nazvanog liberalni konzervativizam, koji je blizak i samom Putinu.

Naime, ruski predsednik je 2006. lično organizovao prenos posmrtnih ostataka i sahranu Ivana Iljiča i generala Denjikina, koji je pripadao istom političkom krugu.

Pjotr Berngardovič Struve može da se nazove Duginovom „beogradskom inspiracijom”. Naime, Struve se na poziv Aleksandra Belića naselio u Beogradu 1928. i ostao u njemu sve do nemačke okupacije 1941, nakon čega odlazi u Pariz gde umire 1944. godine.

Struve je bio ruska javna i politička ličnost, urednik novina i časopisa, ekonomista, publicista, istoričar, sociolog, filozof i istaknuti predstavnik liberalnog konzervativizma koji je Putin, čini se, veoma rano upoznao i prihvatio.

Pjotr Struve

Pjotr Struve

O liberalnom konzervativizmu Struve je pisao u prvom broju ruskih emigrantskih novina „Vozroždenie” koje su izlazile u Parizu od 1925. do 1949, navodeći da će ove novine služiti oslobođenju i preporodu Rusije, odnosno rešavanju „liberalnih i konzervativnih zadataka” s tim ciljem. „Liberalizam”, objasnio je Struve, „označava večnu istinu ljudske slobode, zapisanu slavnom tradicijom na stranicama ruske istorije od Katarine II do reformi 1905. godine… Konzervativizam, s druge strane, označava veliku vitalnu istinu zaštite državnih principa, bez kojih država uopšte ne postoji, i bez čijeg delovanja ne bi bilo i nikada više neće biti Velike Rusije”. Na ovom tragu, i Aleksandar Dugin je dosta rano počeo da se bavi pitanjima identiteta.

Susret Benona i Dugina

U evoluciji „politike identiteta” 2016. godine došlo je do zanimljivog i kontroverznog ukrštanja, koje je povezulo SAD i Rusiju, a njih sa duhovnim osnivačima „tradicionalističke škole”, gde i Srbija ima svoje mesto. O tome piše Bendžamin Tajtelbaum u nedavno objavljenoj knjizi Rat za večnost, koja je bila povod da se ponovo raspravlja o duhovnom i intelektualnom poreklu današnjeg stanja u Sjedinjenim Državama i svetu.

Izdanja knjige Bendžamina Tajtelbauma iz 2014. (na koricama fotografije Aleksandra Dugina, Stiva Benona, Julijusa Evole i Renea Genona) i 2020.

Izdanja knjige Bendžamina Tajtelbauma iz 2014. (na koricama fotografije Aleksandra Dugina, Stiva Benona, Julijusa Evole i Renea Genona) i 2020.

Tajtelbaum kao najbolju ilustraciju za to predstavlja susret bivšeg glavnog Trampovog stratega Stiva Benona sa uticajnim ruskim misliocem Alekandrom Duginom u jednom rimskom hotelu krajem 2018. godine. U razgovoru koji je trajao 8 sati, sagovornici su uvideli da imaju mnogo toga zajedničkog: obojica su vodeći eksponenti radikalnih antiliberalnih ideja, protivnici su globalizma, međunarodnih institucija i univerzalnih ljudskih prava, i nijedan nije pristalica imigracije. Njihova zajednička vizija jeste svet suverenih i kulturno posebnih nacionalnih država. Ona sadrži i religiozni element, gde se mnogo govori o „judeohrišćanskom zapadu”. Benon se u razgovoru ponovo izjasnio za savez SAD i Rusije, videći ove dve države kao prirodne partnere u borbi protiv „bezbožničkog kosmopolitizma”.

„Benon je jedini američki intelektualac ​​koji je upoznat sa Julijusom Evolom i Reneom Genonom i zainteresovan za Hajdegera”, rekao je Dugin. „On deli sa mnom neophodnost podrške populističkim pokretima u Evropi kako bi se suprotstavili globalističkim elitama. On je veoma interesantan i jedinstven slučaj u SAD.”

Stiv Benon

Stiv Benon

Benon i Dugin se ne slažu oko nekih važnih pitanja, poput odnosa sa novim silama u usponu poput Kine, Irana i Turske. Oni dele analizu Semjuela Hantingtona o kraju unipolarnog sveta i povratku multipolarnosti, odnosno posledičnom rastućem značaju određenih civilizacija – posebno kineske, persijske i turske. Međutim, Benon vidi ovo drugo kao pretnju pozitivnom uticaju Amerike, dok su za Dugina one resurs.

Idejni vakuum

Aleksandar Dugin sa svoje strane objašnjava da je njegovo interesovanje za međunarodna pitanja počelo 1991. kada je u Rusiji nastao „idejni vakum” nakon raspada Sovjetskog Saveza. „Od tada, počeo sam da popunjavam taj vakum svojim idejama koje sam širio među oficirima i političkim rukovodiocima, objašnjavajući važnost razvoja novih ruskih geopolitičkih ideja koje treba da se usmere prema stvaranju evroazijskog bloka”, govorio je Dugin. „Brzo širenje mojih ideja duboko je uticalo na Putina.”

Dugin, međutim, nije bio potpuno originalan u svom „evroazijstvu”. Pre njega, uoči raspada sovjetske imperije, o njemu su govorili i Aleksandar Solženjicin i Sergej Kurginjan. Još ranije, Staljin je mnogo više učinio za ukorenjivanje ove ideje, ne samo obaveštajnim akcijama, nego i primenom „spiritualne geopolitike” u istraživanjima tri regiona koje je smatrao „ključevima svetskih civilizacija”: Tibeta, Balkana i Kavkaza. U njegovo ime činili su to Nikolaj Rerih, Gleb Bokij, Aleksandar Barčenko i drugi.

Nikolaj Rerih

Nikolaj Rerih

Eksplicitno rešenje za Rusiju na „evroazijskim osnovama”, koje će doista biti kasnije i usvojeno u nešto modifikovanom obliku, predložio je najpoznatiji sovjetski disident Aleksandar Solženjicin u svom eseju „Kako da izgradimo Rusiju”, objavljenom u septembru 1990. u časopisima „Komsomolskaja pravda” i „Literaturnaja gazeta”, s ukupnim tiražom od 28 miliona primeraka.

Solženjicin je smatrao da je raspad Sovjetskog Saveza neminovnost i predložio da se stvori savez od četiri sovjetske republike, Rusije, Ukrajine, Belorusije i Kazahstana, a da ostale republike dobiju nezavisnost. Suštinski, bio je to koncept kako da centralnoazijske i neruske republike brzo i jednostavno dobiju nezavisnost, a ne hvalospev principu samoopredeljenja. Tekst je izazvao nezapamćene reakcije, pa čak i demonstracije.

„Gorbačov je, navodno, brošuru pročitao pažljivo, dva puta sa olovkom u ruci, i rekao da sam ‘ceo u prošlosti’, da sam ‘nastupio kao monarhista’, te da brošura u celini ‘nije prihvatljiva'”, svedočio je kasnije Solženjicin.

Vladimir Putin i Aleksandar Soženjicin 2000. godine

Vladimir Putin i Aleksandar Soženjicin 2000. godine

Gorbačov nije želeo Solženjicinovo rešenje raspada SSSR-a da prihvati kao program, ali jeste ruski predsednik Boris Jeljcin. Ono što je Solženjicin predložio, Jeljcin je sproveo posle sukoba sa Gorbačovim i neobičnog i neuspelog državnog udara 8. avgusta 1991. koji je u suštini označio Gorbačovljev kraj i stupanje Jeljcina na veliku pozornicu.

Genon i Evola kao učitelji

Ono po čemu je Dugin specifičan, jeste da je inspiraciju za svoju geopolitiku najpre počeo da traži na zapadu. „U to vreme izlazio sam s malom grupom disidenata koja je čitala knjige Julijusa Evole. To je promenilo moj život. Dalje je vodilo otkrivanju i prevođenju drugih autora koji slično misle, poput Renea Genona. Od tog vremena, ja sebe smatram tradicionalistom”, izjasnio se Dugin.

Tradicionalisti veruju u postojanje „večne mudrosti” ili „večne filozofije” univerzalnih istina koje čine izvor za sve najveće svetske religije. Njihovo učenje je sasvim antimoderno i antiprosvetiteljsko. Oni favorizuju spiritualno, simbolično i okultno. Tradicionalisti destrukciju smatraju uvodom u novo zlatno doba. Osnivači „tradicionalizma” su dva hrišćanska konvertita u islam, Rene Genon i Švajcarac Frithof Šuon, i tamilski sveštenik iz mešovitog indijsko-britanskog braka, Ananda Kumarasvami.

U zapadnom svetu, glavni tradicionalistički mislioci nisu šire poznati. Prvi od njih, Rene Žan Mari Žozef Genon, ili kraće Rene Genon (1886-1951), francuski konvertit u islam, istoriju je posmatrao kao ciklično kretanje, u čemu nije bio jedini. Drugi je italijanski plemić, ezoterički i okultni pisac i fašista Julijus Evola (1898-1974) na koga se pozivaju Dugin i Benon.

Rene Genon

Rene Genon

Genon je pisao o širokom spektru tema, od teoloških nauka do simbolizma i misticizma. Iako se rano upoznao sa hinduizmom, odlučio je da pređe u islam, zato što je smatrao da hinduistički rituali nisu spojivi sa zapadnim načinom života, za razliku od islama, koji je „jedina tradicionalna religija koja je praktično dostupna zapadnjacima u svako vreme”, kako je navodio.

Od 1930. pa do smrti 1951. Genon je živeo i radio u Kairu pod imenom Abdala Vahid Jahja. Imao je četvoro dece od kojih se najmlađi sin rodio posle njegove smrti. Genon je u Kairu bio blizak sa jednom neverovatnom ženom: kapricioznom, ekscentričnom, harizmatičnom pesnikinjom, feministkinjom i sledbenicom futurizma, Valentinom Sen Poan (1875-1953).

Ona je bila Lamartinova rođaka koja je stigla u Kairo 1920, ali je prethodno u Maroku prešla u islam i postala vatreni arapski nacionalista. Bila je prva žena koja je preletela Atlantik i organizovala plesne koncerte za Metropoliten operu u Njujorku. I bila je čuvena po svojoj lepoti: pozirala je Rodenu i bila inspiracija evropskim pesnicima.

Julijus Evola se smatra najradikalnijim protivnikom jednakosti, liberalizma, demokratije i prosvetiteljstva. Prema Evoli, Arijevci su potomci duhovnih večnih bića koja su živela na Arktiku. Bio je duboko uključen u međuratne konzervativne pokrete. Poštovao je šefa SS Hajnriha Himlera, a iz autobiografskih beleški neki zaključuju i da je radio za njega. Na suđenju 1951. negirao je da je bio fašista i umesto toga sebe nazvao „superfašistom”, ukazujući time da je bio „iznad fašizma”.

Julijus Evola

Julijus Evola

Posle Drugog svetskog rata, važio je za vodećeg ideologa italijanske radikalne desnice, a i dalje je uticajan u tradicionalističkim i neofašističkim krugovima. Genon i Evola vodili su obimnu i dugotrajnu prepisku, iz koje se vidi da Genon nije odobravao Evolino oduševljenje fašizmom i njegovo uključivanje u fašistički pokret.

Uloga Dragoša Kalajića u širenju evroazijskih ideja

Srbiji, ne samo u političkom, nego i u teorijskom smislu, pripada izvesno prvenstvo u uočavanju i širenju tradicionalističkih ideja. Njih je iz Italije u Beograd preneo slikar i esejista Dragoš Kalajić, koji je tokom osamdesetih svake dve nedelje u beogradskoj „Dugi” uzdizao ideje italijanskog konzervativizma i mislilaca škole „tradicionalizma”, Renea Genona i Julijusa Evole. Uz to, Kalajić je pred kraj jugoslovenskog komunizma srpsku javnost zasipao geopolitičkim autorima od kojih je najradije birao Makindera i Spajkmana.

Dragoš Kalajić 1996.

Dragoš Kalajić 1996.

Aleksandar Dugin je, smatra se, upravo preko Kalajića i beogradske mreže njegovih poklonika, stigao do Genona i Evole.

Čačanski „Gradac” objavio je 1987. zbirku izabranih tekstova Renea Genona pod nazivom Mračno doba, za koju je Kalajić napisao predgovor. Isti izdavač objavio je 1990. Evolinu knjigu Metafizika seksa s Kalajićevim pogovorom. Evola je, naime, zagovarao dominaciju muškaraca nad ženama i autor je teksta „Žena kao stvar”. Daleku značajniju Evolinu knjigu, Pobunu protiv modernog sveta, „Gradac” je objavio mnogo godina kasnije, tek 2010. godine.

Naročito sredinom devedesetih počinje popularizacija ideja Aleksandra Dugina u Srbiji. Ima autora koji sa svom ozbiljnošću tvrde da su tradicionalistički, okultni i spiritualno-mistični aspekti raspada Jugoslavije sasvim neistraženi, navodeći da je bilo uticajnih političkih organizacija u Srbiji koje su za svoje delovanje koristili okultne tekstove i učenja, ali i međunarodne veze s ovim krugovima.

Budući da je dosta vremena provodio u Italiji, Kalajić se podrobno upoznao sa, kako su ga eufemistički zvali, „nekonformističkim” časopisom „Il Borgeze”, čiji je Julijus Evola bio redovni saradnik. Teme o kojima je u Srbiji pisao Dragoš Kalajić redovno su obrađivane u ovom časopisu u periodu od 1960. do 1980, tako da Kalajić nije bio sasvim originalan autor, nego je u većini preuzimao i prepričavao tekstove iz ovog časopisa. Ali, to nije uticalo da oslabe osećanja njegovih poklonika prema idejama koje je promovisao.

Slike Dragoša Kalajića “Volfgang” i

Slike Dragoša Kalajića “Volfgang” i “Svetlana” iz serije “Portreti evropskih naroda”, 1993.

Iako „Il Borgeze” mnogi smatraju desničarskim glasilom sa snažnim crtama rehabilitacije fašističke misli, drugi su isticali njegovu otvorenost za sve provokativne ideje, od neofašizma do katoličke desnice, od konzervativizma do liberalizma. Jedino ne bi moglo da se kaže da je časopis ikada dao prostor levičarskim idejama.

Časopis je 1950. osnovao poznati italijanski fašističko-konzervativni novinar Leo Longanezi, da bi ga posle njegove smrti 1957. preuzeo Mario Tedeši i vodio ga do smrti 1993. godine. Od tada, magazin je promenio više vlasnika, uz kraće ili duže periode nestajanja s javne scene, sve dok nije ponovo obnovljen 2007, ali ni od tada nema kontinuitet u izlaženju. Kada se danas otvori veb stranica ovog časopisa, glavni tekst koji se prostire preko celog ekrana je: „Zašto fašizam živi”.

Dugin o Ukrajini

Aleksandar Dugin je nedvosmisleno i snažno podržao rusku operaciju u Ukrajini, ali njegovi ciljevi su maksimalistički: ovladavanje celom Ukrajinom i njen nestanak sa mape suverenih država. Uz to ide i stvaranje Istočnoslovenske unije.

„Predsednik Putin je izneo ciljeve vojne operacije u Ukrajini: demilitarizacija i denacifikacija”, pisao je Dugin. „Ovo je veoma specifičan program. Za sprovođenje prinudne demilitarizacije (a sve druge metode osim direktne prinude su iscrpljene i nisu dale efekta), neophodna je potpuna vojno-strateška kontrola cele teritorije. I za denacifikaciju neophodna je potpuna politička i administrativna kontrola nad čitavom državom. Ovo nije molba ili želja. To je naređenje. A da bi se obezbedila njegova implementacija, neophodno je imati direktan i jasan oblik hijerarhije.”

Aleksandar Dugin

Aleksandar Dugin

„Naravno, dok traju neprijateljstva rano je govoriti o realizaciji postavljenih ciljeva, ali bi bilo neodgovorno o tome uopšte ne razmišljati”, kaže Dugin. „Cena ove operacije je velika. Ljudi umiru i umiru, avaj, sve više i više, dok se ne postigne potpuna i nepovratna pobeda. I tu počinje možda najvažnija stvar. Da ne biste propustili pobedu, morate imati jasan plan akcije. Sasvim je očigledno da bi bilo nerazumno zadovoljiti se dovođenjem neke apstraktne sile lojalne Rusiji na vlast u Ukrajini. Štaviše, nazvao bih to jednostavno izdajom. Putin sasvim opravdano Ukrajinu, koju sada oslobađamo od hunte, naziva Anti-Rusijom. Ali druge Ukrajine jednostavno ne može biti. Ukrajina je i kao projekat i kao realnost bila, jeste i može biti samo i isključivo Anti-Rusija. Inače, čemu uopšte nezavisna državnost? Prema tome, poraziti Ukrajinu i spasiti Ukrajinu je logična i geopolitička kontradikcija. Naravno, moguće je više puta oslabiti njen vojni potencijal i insistirati na kažnjavanju zločinaca iz reda nacionalista. Ali posle nekog vremena, ako napustite Ukrajinu – iako ona ostane pod kontrolom promoskovskih snaga – sve će se ponoviti. U političkim procesima Ukrajine postoji logika. I nije poenta u elitama, već u samoj državnosti. Međutim, vojne operacije poput ove koja se sada sprovodi mogu se desiti samo jednom. Dakle, Moskva ima samo jedan pokušaj da reši ukrajinsko pitanje. I ne možemo sebi da priuštimo nikakav ‘Janukovič 2.0’.”

„Uveren sam da rešenje leži u pravcu stvaranja Istočnoslovenske unije, koja bi uključila Rusiju, Ukrajinu i Belorusiju”, smatra Dugin. „Ako Ukrajinci, i delimično Belorusi, odbiju da sebe nazivaju ‘Rusima’, verujući da se ovo ime odnosi samo na Velikoruse (‘Moskovljane’), odnosno narod koji je stvorio Vladimir, (Moskovsku) Rus, a zatim izgradio Rusko carstvo svetskih razmera, teško da im možemo nametnuti šire tumačenje pojma. Ovo se mora uzeti u obzir. Ali Velikorusi, Malorusi i Belorusi sebe smatraju istočnim Slovenima bez ikakvih rezervi. Pa hajde da ujedinimo istočne Slovene u jednu političku Uniju”, poziva Dugin.

Izvor: www.rts.rs